gif
header image

ULOGA OCA U VASPITANJU DETETA

Dr Sanja Životić

ULOGA OCA U VASPITANJU DETETA

 

Kada govorimo o značaju oca u odgajanju dece, naizgled – kao da govorimo o nekakvom novom konceptu. Mit da je to „ženski posao“ većinom je vezan za vreme i sredine u kojima je podela porodičnih uloga bila ili jeste jednostavnije i rigidnije definisana: otac radi i obezbeđuje materijalna sredstva potrebna porodici, a majka podiže decu. U takvoj podeli očevi su, u drušvenom kontekstu, bili „oslobođen“ odgovornosti za vaspitanje dece, pa im je čak pripisivano da to ni prirodno nije njihovo polje interesovanja, o čemu govore neke poznate pogrdne narodne izreke.
Sa promenama u porodičnom stilu življenja, gde su žene zaposlene i često i prezauzetije od muškaraca, svakodnevna realnost se promenila, te su očevi svesno preuzeli od majki ne samo neke od obaveza vezanih za decu, već i dobar deo kreiranja nevidljivog konteksta vaspitanja. Pokazalo se da u tome nisu ni nevešti ni nedobrodošli. Najverovatnije zbog toga što im je njihova prirodna funkcija, koja je im je iz raznih razloga bila oduzeta sada vraćena – prvo u vidu dozvole, a kasnije i u vidu društveno poželjnog i vrednovanog ponašanja.
Uprkos vidljivim promenama, unutrašnja realnost odnosa otac-dete i značaj ovog odnosa bio je i biće uvek i svuda isti tj. važan. Dakle, koncept uloge oca u odgajanju dece nije nov u svojoj suštini.
Ova uloga započinje od samog začeća deteta, pa i ranije. To da li otac želi da dete bude začeto, a zatim rođeno, da li zna da je ono na putu i da li ga i kako očekuje, stvara klimu koja u mnogome definiše kasnije faze.
U periodu trudnoće on deluje posredno, preko majke deteta. Podržava je na različite načine, priprema i planira zajedno sa njom kontekst u kome će dočekati bebu, preuzima od nje pojedine obaveze, deli sa njom eventualne strahove, brige i dileme koje nosi „drugo stanje“.
Nakon rođenja bebe posredni uticaj oca se nastavlja. U ovom periodu majka i dete su, u psihološkom smislu i dalje jedno, a otac je tada najvažnija figura koja neguje ovu celinu. On naravno nije jedini faktor koji utiče na odnos majke prema bebi, ali može svojim doživljajem i ponašanjem u novoj porodičnoj situaciji da značajno utiče na to da kapaciteti majke budu slobodni i otvoreni prema bebi. Isto tako, može svesno i nesvesno remetiti ovaj proces. Zbog toga je važno da, osim konkretne svakodnevne pomoći, otac u ovom periodu uloži dodatni napor u razumevanje potreba majke i bebe i da im izađe u susret. Taj zadatak nije lak i podrazumeva dosta promišljanja i truda, kao i mogućnost da se izdrže nekada teška osećanja nove dijade (majka i beba), a takođe i sopstveno trpljenje s obzirom da se mnogi muškarci u ovoj situaciji osećaju skrajnuto. Osim posredne uloge otac, naravno ima i direktan kontakt sa bebom sa kojom već tada počinje da gradi odnos.
Krajem prve godine beba se postepeno u psihološkom smislu odvaja od majke i počinje sebe da doživljava kao zasebnu jedinku. Otac je tada ključna osoba van odnosa majka-beba koja učestvuje u procesu odvajanja. To je trenutak kada se on približava detetu i pomaže mu da se što uspešnije odvoji. Sve je više aktivnosti koje nisu biološki determinisane i kojima se otac i dete mogu zajednički baviti. Igre, šetnje, učenje različitim veštinama. Dete opaža oca kao posebnu važnu figuru i spremno je da uđe u odnos sa njim.
Na uzrastu od tri godine počinje da se delom ralikuje odnos otac-sin od odnosa otac-ćerka. Osim toga što su igre i aktivnosti različite i ono što dete dobija od oca jeste i trebalo bi da bude specifično u odnosu na pol deteta.

Dečak po prvi put u životu ulazi u rivalski odnos sa muškarcem. Bori se za ljubav, pažnju i prisustvo majke koja je do skoro, u njegovom poimanju stvarnosti, bila tu samo za njega. Istovremeno, dečak počinje i da se identifikuje sa tim istim muškarcem. Usvaja njegova ponašanja i modele odnošenja prema drugima. Na ovom uzrastu sva deca misle da je to što opažaju u svojoj neposrednoj okolini jedini mogući model. Samim tim i najbolji. Još uvek nemaju kapacitete da „izaberu“ šta će poneti u sebi za dalji život, a šta ostaviti. Naravno, otac nije jedina figura sa kojom se dečak identifikuje, ali je u ovom periodu, najvažnija. I naravno, identifikacija nije proces bukvalnog fotokopiranja osobina i ponašanja, ona je složena međuigra mnoštva unutrašnjih i spoljašnjih faktora i uticaja, te tako otac koga dečak ponese u sebi samo podseća na tog živog čoveka koga vidimo u realnosti. Način na koji će dečak izaći iz ove faze istovremenog rivaliziranja i identifikacije može da bude psihološki rudnik blaga za dalji život, ali nekada i jedan od izvora problema. Najčešće ima i jednog i drugog. Važno je da otac pomogne svom sinu da na prihvatljiv način prođe kroz ovu fazu koja podrazumeva i gubitke i poraze, da mu ponudi što bolje modele i da tako započnu autentičan odnos bliskosti. Uloga majke je ovde, kao što je u ranijim fazama bila očeva uloga, posredna – ona treba da „pusti“ sina modifikujući svoju ulogu i uticaj i da mu dozvoli da se zbliži sa ocem, kako se ne bi zaoštravalo rivaliziranje, a umanjivala identifikacija.

 

Devojčice u ovom uzrastu opažaju oca kao nekog ko je različit od nje i mame, kome žele da se dopadnu i u odnosu na čije mišljenje delimično vrednuju sebe. Posmatraju ga kao budući model muškarca, ali i celokupan odnos sa njim kao budući model odnosa sa muškarcem. Ni ovde se slika ne formira kao bukvalna kopija, već se stvara skica u koju će se kasnije upisivati drugi uticaji. Otac treba da bude mudar i da svojim prihvatanjem i vrednovanjem ćerke takve kakva jeste, pa i povremenim divljenjem, utiče na njeno samopoštovanje. Važno je da u tome ne prekorači svoju roditeljsku ulogu, jer više nije uvek i bolje i može da stvori drugu vrstu problema. Takođe i da ne zanemari one funkcije koje su zajedničke za odnos e prema sinovima i ćerkama.
A to je autoritet koji deca očekuju od oca koji treba da postavlja jasna pravila i da ih dosledno poštuje. Da bi ih i deca poštovala on istovremeno mora da bude i oslonac, da uliva sigurnost, da bude neko na koga se može računati i koji može i hoće da pomogne u teškim situacijama. Ovo važi i za ulogu majke, koja treba da izgradi svoj autoritet kod dece, ali i da podrži očev koji deci uliva posebnu vrstu sigurnosti i stabilnosti.
Proces bavljenja decom nešto je mirniji od šeste-sedme godine do ulaska u pubertet. U ovom periodu nema velikih borbi, promena i previranja. To je vreme kada se na stvorenom terenu odnos razvija i kada se detetu nude mogućnosti da uči i istražuje i kada mu se pomaže da istraje u svojim poduhvatima.
Sa ulaskom u pubertet i adolescenciju bude se „duhovi iz prošlosti“ na neki drugačiji način. Adoolescenti oba pola počinju da se opraštaju od predstave o roditeljima kao idealnim, isprva ih gledajući kroz prizmu prestroge kritike. Uz to, sinovi ponovo ulaze u borbu za moć sa ocem i u drugu intenzivnu fazu identifikacije, a ćerke se približavaju ocu sa nežnošću. Dovršava se posao koji je započet kada su bili deca. Ako su iz ranijih faza izašli sa dovoljno kapaciteta, bez ozbiljnijih psiholoških povreda, sada su spremniji da manje bolno dođu do formiranja svog identiteta i uđu u svet odraslih.

 

U adolescenciji autoritet oca ponovo stupa na scenu. On postavlja granice i time štiti svog sina ili ćerku istovremeno ih učeći kako se to radi. I model svakog drugog ponašanja koje nudi sada se posmatra drugačije, detaljnije, sa mnogo više iskustva. Jer, adolescentima više nije njihova porodica ceo svet. Osim toga, bliži su odraslom dobu i u prilici da ponašanja svojih roditelja i sami primene u praksi.
Ovaj proces jeste neminovnost psihološkog rasta i dešava se u razvoju svakog ljudskog bića ostavljajući svoj trag, isto kao što svako dete raste u visinu i nikada nije niže nego prethodnog meseca ili godine.
To ne znači da očevi treba da budu idealni, da ne prave greške, da nemaju mane. Da, neke od njih će sinovi naslediti ili preuzeti, a ćerke tražiti kod svojih partnera, ali im očevi mogu pokazati kako se lepo i uspešno može živeti i sa manama i sa greškama.
Važno je da budu psihološki dostupni i autentično zainteresovani za svoju decu, uprkos vremenu, okolnostima življenja i ličnim brigama.

 

Dr Sanja Životić, dečiji i adolescentni psihijatar i psihoterapeut

Pro Anima Centar